Branko Bergovec rođen je 1. lipnja 1948. godine u Zagrebu. Hrvat, rimokatolik. Srednje dijete u obitelji oca Miška (Goričan, 1915.) i majke Julijane, rođ. Vinković (Turčišće, 1924.). Branko je odrastao uz sestre Branku (1947.) i Ružicu (1949.). Otac mu je bio radnik, a mati kućanica. Osnovnu školu pohađao je u Zagrebu. Po naravi je bio smiren, suzdržan, ali i društven. Hobi su mu bili automobili i automehaničarski poslovi, a posebno je volio ribolov. Oženjen s Radmilom rođ. Rakočević (Kolašin, Crna Gora, 1955.), po zanimanju radnicom. Imao je kćerku Oliveru (1975.).

Branko se uključuje u rat 1. svibnja 1992. godine, kada je mobiliziran u 145. brigadu HV, u svojstvu vojnika. Sudjeluje u bojnim djelovanjima na Južnom bojištu. Prilikom pokušaja spašavanja ranjenog suborca na crti bojišnice, početkom veljače 1993. godine teško je ranjen neprijateljskim snajperskim metkom. Prevezen je u bolnicu u Split, a nekoliko dana kasnije u bolnicu u Zagreb. Umire 14. veljače 1993. godine u 45. godini života.
Pokopan je uz vojne počasti i oproštajne riječi suboraca, 18. veljače 1993. godine na zagrebačkom groblju Miroševac. Sprovodne obrede predvodio je vlč. Sjepan Bergovec iz crkve Sv. Leopolda Bogdana Mandića
u Dubravi.

Vitez Branko posmrtno je promaknut u čin časničkog namjesnika, te odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana
kao i Spomenicom Domovinskog rata.
Brankovo časno ime utisnuto je među imenima poginulih hrvatskih branitelja na spomeniku kojeg su im u Dubravi podigli zahvalni sugrađani u znak poštovanja, ljubavi i trajnog sjećanja na neizmjeran im doprinos hrvatskoj slobodi.